1. Nova 2024. godina počinje u uvjetima eskalacije međunarodne krize. U osvit tisućljeća pojavila su se ružičasta predviđanja da svjetski kapitalizam, pod dobronamjernom i „unipolarnom“ vladavinom Sjedinjenih Američkih Država, ulazi u novu epohu univerzalnog mira i prosperiteta. S raspadom Sovjetskog Saveza, demoni „kratkog dvadesetog stoljeća“ – prije svega, sablasti marksizma i socijalističke revolucije – bili su pokopani jednom zauvijek. Wall Street je zavapio svijetu: „Moje ime je kapitalizam, kralj kraljeva, pogledaj moja moćna djela i očajavaj!“ Ali trebalo je manje od četvrt stoljeća da se to arogantno hvalisanje pretvori u kolosalnu olupinu. Novo stoljeće trijumfalnog kapitalizma pokazalo se najkraćim od svih. Temeljna proturječja svjetskog kapitalističkog sustava koji su proizveli ratove i revolucije dvadesetog stoljeća nisu razriješena i ostaju pokretačka snaga sve intenzivnijih ekonomskih, društvenih i političkih prevrata koji haraju svijetom.

2. Užasi koje su proizvele kataklizme prošlog stoljeća ponovno se prikazuju. Genocid se otvoreno prihvaća kao instrument državne politike. Pokušaj izraelskog režima da istrijebi palestinski narod u Gazi odvija se uz otvorenu podršku Sjedinjenih Američkih Država i njihovih imperijalističkih saveznika, koji su opetovano izjavljivali da se protive prekidu vatre. Gusto naseljeno gradsko područje izloženo je nemilosrdnom bombardiranju koje je u prvih 10 tjedana rata ubilo više od 25,000 ljudi, većinom žena i djece.

3. Fašistički premijer Izraela, Benjamin Netanyahu, izjavio je u svojoj novogodišnjoj poruci da će se napad nastaviti tijekom 2024. godine. Izrael ne bi mogao nastaviti rat još tjedan dana, a kamoli godinu dana, bez neograničene financijske i vojne potpore SAD-a i njezinih NATO suzločinaca. Američki predsjednik, državni tajnik, bezbrojni drugi visoki vladini dužnosnici i najviše osoblje Pentagona voze se između Washingtona i Tel Aviva, nadzirući izraelske operacije i sudjelujući u odabiru ciljeva za bombardiranje. Javna je tajna da je osoblje SAD-a i NATO-a izravno uključeno u ubilačke akcije na terenu unutar Gaze.

4. Sankcioniranje i sudjelovanje u genocidu predstavlja više od uobičajenog kršenja ljudskih prava od strane imperijalističkih sila. Genocid u Gazi potvrđuje, na višoj razini, tendenciju koju je prvi primijetio Lenjin usred Prvog svjetskog rata, prije više od jednog stoljeća. Napisao je 1916. da je „razlika između demokratsko-republikanske i reakcionarno-monarhističke imperijalističke buržoazije izbrisana jer obje žive trunu...“ Stavite izraz „fašističke“ umjesto „reakcionarno-monarhističke“ i Lenjinova analiza je u potpunosti valjana kao opis današnjih imperijalističkih režima.

5. Genocid u Gazi nije jedinstvena epizoda koju je najbolje shvatiti kao proizvod iznimnih okolnosti povezanih s izraelsko-palestinskim sukobom i inherentno reakcionarnim karakterom cionističkog projekta i njegove rasističke i ksenofobno-nacionalističke ideologije. Potonji elementi igraju, naravno, značajnu ulogu u akcijama izraelskog režima. Ali neobuzdana žestina sadašnjeg rata, koji se vodi uz punu potporu svojih imperijalističkih platiša i dobavljača oružja, može se razumjeti i objasniti samo u kontekstu sloma svjetskog imperijalističkog sustava i sustava nacionalnih država.

6. Temeljna „pogreška“ stratega američkog imperijalizma nakon raspada Sovjetskog Saveza bila je u tome što je događaj objašnjen čisto ideološkim terminima, to jest kao trijumf kapitalističkog „slobodnog poduzetništva“ nad socijalističkom „diktaturom“. Ali ovo objašnjenje, utemeljeno na lažnom poistovjećivanju staljinizma sa socijalizmom, prikrilo je pravi uzrok raspada Sovjetskog Saveza i njegove implikacije na budući razvoj američkog i svjetskog imperijalizma.

7. Bez obzira na svoje tragične posljedice, raspad USSR-a potvrdio je suštinsku marksističko-trockističku kritiku staljinističke politike „socijalizma u jednoj zemlji“. Reakcionarna nacionalistička utopija izolirane socijalističke države postala je žrtva, kao što je Trocki predvidio, stvarnosti svjetske ekonomije.

8. Kraj USSR-a osigurao je Sjedinjenim Američkim Državama kratkoročnu prednost nad svojim suparnicima, što su njegovi propagandisti nazvali „unipolarni trenutak“. Ali temeljna kontradikcija koja je dovela do dva svjetska rata u dvadesetom stoljeću – sukob između objektivne stvarnosti visoko integriranog svjetskog gospodarstva i postojanosti zastarjelog sustava nacionalnih država – nije razriješena raspadom USSR-a i njegovim satelitskim režimima u istočnoj Evropi.

9. Sjedinjene Američke Države nastojale su iskoristiti svoju geopolitičku prednost kako bi postigle razinu globalne dominacije koja im je bila uskraćena nakon Drugog svjetskog rata kao posljedica odlučujuće uloge koju je odigrao Sovjetski Savez u porazu nacističke Njemačke i vala antikolonijalnih masovnih pokreta nakon Drugoga svjetskog rata. Washington se uvjerio da svojom vojnom moći konačno može reorganizirati svjetsko gospodarstvo pod svojom kontrolom. Omiljeni stručnjak američkog imperijalizma, Thomas Friedman iz New York Timesa, proglasio je 1999. da se „skrivena šaka koja svijet čuva sigurnim za tehnologije Silicijske doline zove vojska, zrakoplovstvo, mornarica i marinski korpus Sjedinjenih Američkih Država...“^[1]

10. Beskrajni niz ratova koje su pokrenule Sjedinjene Američke Države – na Balkanu, Bliskom istoku i središnjoj Aziji – bio je očajnički pokušaj da zadrži svoju dominantnu poziciju, unatoč ukupnom gospodarskom padu. Međunarodni Odbor objasnio je motivaciju za invaziju na Irak 2003. i predvidio neuspjeh temeljnog hegemonističkog projekta:

Pokretanje agresivnog rata protiv Iraka predstavlja konačni, klimaktični pokušaj da se na temelju imperijalizma riješi svjetski povijesni problem proturječja između globalnog karaktera proizvodnih snaga i arhaičnog sustava nacionalnih država. Amerika predlaže prevladati problem uspostavljanjem sebe kao super-nacije-države, koja funkcionira kao krajnji arbitar sudbine svijeta – odlučujući kako će se resursi svijeta raspodijeliti, nakon što je sebi prigrabila lavlji dio. Ali ova vrsta imperijalističkog rješenja temeljnih proturječja svjetskog kapitalizma, koji je 1914. bio krajnje reakcionaran, nije se poboljšala s godinama. Uistinu, sam razmjer svjetskog ekonomskog razvoja tijekom dvadesetog stoljeća daje takvom imperijalističkom projektu element ludila. Svaki pokušaj uspostavljanja nadmoći jedne nacionalne države nespojiv je s izvanrednom razinom međunarodne ekonomske integracije. Duboko reakcionaran karakter takvog projekta izražava se u barbarskim metodama koje su potrebne za njegovu realizaciju.^[2]

11. Genocid u Gazi utjelovljuje „barbarske metode“ koje proizlaze iz sve očajnijih napora Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika u NATO-u da održe svoju dominantnu poziciju pred izazovom koji njihovoj hegemoniji postavljaju Kina i neposlušne nacionalne države čiji su interesi sukob s imperijalističkim poretkom „temeljenim na pravilima“ Washingtona. Pokolj Palestinaca odvija se usred krvavog proxy rata SAD-a i NATO-a protiv Rusije, koji je od svog izbijanja u veljači 2022. koštao približno pola milijuna ukrajinskih i najmanje 100,000 ruskih života.

12. Kako je rat u Gazi normalizirao genocid kao prihvatljiv instrument imperijalističke politike, nemilosrdna eskalacija rata SAD-a i NATO-a protiv Rusije bila je popraćena de facto prihvaćanjem visoke razine mogućnosti, čak i vjerojatnosti, da sukob može dovesti do uporabe taktičkog i strateškog nuklearnog oružja. Bidenova administracija redovito sankcionira i usmjerava vojne napade na rusku imovinu i teritorij koji bi tijekom Hladnog rata bili isključeni kao poticanje na nuklearnu odmazdu. Stalno prelazeći „crvene linije“, Bidenova administracija i njezine savezničke vlade iz NATO-a tvrdile su da njihovo vođenje vojnih operacija neće biti ograničeno prijetnjom nuklearnog rata.

13. Unatoč okrvavljenoj Ukrajini, imperijalizam SAD-a i NATO-a do sada nije uspio postići pobjedu na bojnom polju. Njihova toliko hvaljena „proljetna ofenziva“ sredinom 2023. završila je debaklom. Posljednjih dana 2023. ukrajinski je režim izveo značajnu eskalaciju rata lansiranjem raketnog napada na rusko tlo, ubivši najmanje 22 osobe u gradu Belgorodu. Rusija je odgovorila novim valom raketnih napada na Ukrajinu, što Bidenova administracija iskorištava kako bi pritisnula svoje zahtjeve za kontinuiranim neograničenim financiranjem proxy rata.

14. U konačnoj analizi, američko-NATO poticanje proxy rata u Ukrajini označava ništa manje nego pripremu za američki rat protiv Kine, pretvarajući svaki dio svijeta u specifičnu sferu operacija. Prije gotovo 20 godina, 2006., Međunarodni Odbor postavio je niz pitanja vezanih uz globalnu politiku Sjedinjenih Američkih Država, među kojima su bila sljedeća:

Hoće li Sjedinjene Američke Države biti spremne odustati od svojih hegemonističkih težnji i prihvatiti ravnopravniju raspodjelu globalne moći među državama? Hoće li biti spremne popustiti, na temelju kompromisa i ustupaka, ekonomskim i potencijalnim vojnim konkurentima, bilo u Evropi ili Aziji? Hoće li se Sjedinjene Američke Države ljubazno i miroljubivo prilagoditi rastućem utjecaju Kine?^[3]

Odgovarajući na ova pitanja, ICFI je odgovorio da oni koji bi odgovorili potvrdno, nepromišljeno zanemaruju neprocjenjive lekcije iz povijesti.

15. Danas odgovori na ova pitanja nisu spekulativnog karaktera. Na rat između Sjedinjenih Američkih Država i Kine ne gleda se kao na mogućnost, već kao na neizbježnost. Ovaj konsenzus unutar washingtonskog vanjskopolitičkog establišmenta sažet je u eseju objavljenom u novom broju Foreign Affairsa od siječnja do veljače 2024. Zlokobno je nazvan „Veliki: Priprema za dugi rat s Kinom“. Njegov autor je Andrew J. Krepinevich, Jr., viši suradnik na Hudson institutu, vodećem imperijalističkom think tanku.

16. Esej pretpostavlja da će Sjedinjene Američke Države i Kina ući u rat. Podrazumijeva se zdravo za gotovo, o čemu ne treba gubiti vrijeme na rasprave. Prava pitanja odnose se na to kako i gdje će rat započeti – u Tajvanskom tjesnacu, na Korejskom poluotoku, duž kinesko-indijske granice ili u južnoj Aziji – i hoće li rat postati nuklearni. Krepinevich navodi:

Nakon što izbije rat, i Kina i Sjedinjene Američke Države morale bi se suočiti s opasnostima koje predstavljaju njihovi nuklearni arsenali. Kao i u vrijeme mira, dvije strane bi zadržale snažan interes u izbjegavanju katastrofalne eskalacije. Ipak, u jeku rata takva se mogućnost ne može otkloniti. Obojica će se suočiti s izazovom pronalaženja najbolje točke u kojoj bi mogli upotrijebiti silu kako bi stekli prednost bez izazivanja totalnog rata. Posljedično, čelnici obiju velikih sila trebali bi vježbati visok stupanj samokontrole.

Kako bi rat bio ograničen, i Washington i Peking morali bi prepoznati međusobne crvene crte – konkretne radnje koje se smatraju eskalacijskim i koje bi mogle izazvati protueskalacije.^[4]

17. Nije ništa manje nego zabluda polagati nadu u izbjegavanje nuklearnog Armagedona na sposobnost ograničavanja eskalacije usred egzistencijalnog sukoba o kojem ovise sudbine boraca. U svakom slučaju, proxy rat između SAD-a i NATO-a protiv Rusije već je pokazao da američki imperijalizam neće biti obeshrabren prijetnjom nuklearne odmazde i da će prijeći svaku „crvenu liniju“ kako bi postigao svoje ciljeve.

18. Krepinevich priznaje da će neizbježni američko-kineski rat, čak i bez upotrebe nuklearnog oružja, imati katastrofalne posljedice za cijelo čovječanstvo. Piše:

Čak i kad bi dvije strane izbjegle nuklearnu katastrofu, i čak kad bi domovine Sjedinjenih Američkih Država i njihovih glavnih koalicijskih partnera ostale djelomično netaknute, razmjeri i opseg razaranja vjerojatno bi daleko premašili sve što su doživjeli američki narod i oni njegovih saveznika.^[5]

19. Zaključak koji je izveo Krepinevich nije da se vojna kataklizma mora spriječiti pod svaku cijenu, već da bi koalicija predvođena Sjedinjenim Američkim Državama „sposobnost da održi potporu naroda za ratne napore, zajedno sa spremnošću na žrtvu, bila ključna za njegov uspjeh.“^[6]

20. Ovom košmarnom imperijalističkom scenariju neizbježnog rata moraju se suprotstaviti američka i međunarodna radnička klasa. Radnici u imperijalističkim središtima Sjeverne Amerike, Evrope, Azije te Australije i Novog Zelanda nemaju apsolutno nikakvog interesa braniti globalne geopolitičke i ekonomske interese svoje financijsko-korporacijske vladajuće klase zaluđene moći. Ni radnici Rusije, Kine i drugih velikih kapitalističkih regionalnih sila – Brazila, Argentine, Egipta, Zaljevskih država, Turske, Nigerije, Južne Afrike, Indije, Indonezije, da spomenemo samo one najznačajnije – reakcionarnom društvu ne bi smjeli pripisati progresivan karakter nastojanja da se svjetska geopolitika reorganizira na temelju utopijske perspektive multipolarnosti.

21. Činjenica da je američki imperijalizam potaknuo rusko-ukrajinski rat ne opravdava, sa stajališta interesa ruske i međunarodne radničke klase, odluku Putinove vlade da napadne Ukrajinu. Odgovor Putinove vlade na provokacije američkog i evropskog imperijalizma nije bio određen apstraktno definiranim razmatranjima „nacionalne obrane“, već klasnim interesima parazitske oligarhijsko-kapitalističke vladajuće klase proizašle iz raspada Sovjetskog Saveza i privatizacije i izravne krađe nacionalizirane imovine.

22. U godinama koje su prethodile raspadu USSR-a, politički sukob unutar vladajućeg birokratskog aparata razvio se duž nacionalnih i etničkih linija. Ova reakcionarna tendencija bila je pripremljena i olakšana Staljinovim odbacivanjem proleterskog internacionalizma i promicanjem ruskog nacionalizma pod okriljem šovinističkog sovjetskog patriotizma. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, već postojeći sukobi između nacionalističkih birokratskih klika – od kojih su ruska i ukrajinska bile najmoćnije – brzo su se razvili u otvorenu borbu za sirovine, tržišta i teritorijalne prednosti između novih nacionalnih kapitalističkih vladajućih elita. U listopadu 1991., manje od tri mjeseca prije raspada Sovjetskog Saveza, Međunarodni Odbor je upozorio:

U republikama nacionalisti proklamiraju da je rješenje svih problema u stvaranju novih „neovisnih“ država. Dopustite nam da pitamo, neovisnih o kome? Proglašavajući „neovisnost“ od Moskve, nacionalisti ne mogu učiniti ništa više nego staviti sve vitalne odluke koje se odnose na budućnost njihovih novih država u ruke Njemačke, Britanije, Francuske, Japana i Sjedinjenih Američkih Država.^[7]

23. Rat koji je u tijeku opravdanje je upozorenja Međunarodnog Odbora prije 30 godina. Borba protiv rata koji vodi SAD i NATO ne mora se voditi prilagođavanjem Putinovom režimu, već u nepomirljivom suprotstavljanju njegovom reakcionarnom nacionalističko-kapitalističkom planu. Proturatna politika ruskih i ukrajinskih radnika mora se temeljiti na jedinstvu svih dijelova radničke klase bivšeg Sovjetskog Saveza protiv novih kapitalističkih elita. Internacionalistička politika koju su podržavali Lenjin i boljševici tijekom Prvog svjetskog rata, nepopustljivog protivljenja obrani ruske kapitalističke države, mora biti usvojena od strane radnika današnje Rusije i Ukrajine.

24. Ista temeljna načela socijalističkog internacionalizma određuju stav Međunarodnog Odbora prema sukobu između američkog imperijalizma i Kine. Sjedinjene Američke Države nastoje ograničiti gospodarski razvoj Kine, ograničiti njezin pristup kritičnim resursima i tehnologijama te blokirati širenje njezina globalnog utjecaja. Kina se pokušava suprotstaviti nemilosrdnom pritisku američkog imperijalizma restrukturiranjem prevladavajućih geopolitičkih i gospodarskih institucija u kojima američki dolar funkcionira kao stup svjetske trgovine i financijskih transakcija. Ali ova se politika, bez obzira na pokušaje Kine da joj pridaje progresivan, pa čak i altruistički izgled (npr. kroz promicanje inicijative „Pojas i put“), odvija na kapitalističkoj osnovi, ne cilja na ništa više nego na reorganizaciju postojeće globalne ravnoteže moći.

25. Izbijanje rata ne može se spriječiti suprotstavljanjem hegemoniji američkog imperijalizma novom multipolarnom koalicijom kapitalističkih država. Borba protiv imperijalističkog rata ne može se postići preustrojem nacionalnog državnog sustava, već samo na temelju njegovog uništenja. Kao što je Rosa Luxemburg inzistirala uoči Prvog svjetskog rata, radnička klasa „mora zaključiti da se protiv imperijalizma, rata, pljačke zemalja, cjenkanja oko sudbine ljudi, kršenja zakona i politike nasilja može boriti samo borbom protiv kapitalizma, postavljanjem društvene revolucije protiv globalnog genocida.“^[8]