Masovni prosvjedi protiv fašističke Alternative za Njemačku (AfD) dio su međunarodnog pokreta protiv desničarske politike vladajuće klase. Ogromno protivljenje antiizbjegličkoj propagandi, ratu i nejednakosti mora se razviti u svjesni pokret radničke klase protiv vlade i kapitalizma.

Tijekom vikenda više od milijun ljudi prosvjedovalo je protiv AfD-a u stotinama njemačkih gradova nakon javnog razotkrivanja tajnog sastanka na kojem su krajnje desničarski političari iz AfD-a i demokršćanske „Unije vrijednosti“ zajedno s predstavnicima gospodarstva razgovarali o planovima za deportaciju milijuna ljudi imigrantskog podrijetla.

Razmjeri demonstracija, koji su višestruko premašili očekivanja organizatora, pokazali su ogromno protivljenje povratku fašizma i rata unutar stanovništva. Nakon strašnih iskustava dvaju svjetskih ratova i Holokausta, odbacivanje njemačkog imperijalizma i militarizma duboko je ukorijenjeno u svijesti masa.

Objektivno gledano, masovni prosvjedi nisu usmjereni samo protiv AfD-a, već i protiv desničarske politike vlade i svih stranaka u Bundestagu (saveznom parlamentu). Oni su dio međunarodne mobilizacije protiv proratne politike i socijalne štednje.

Već mjesecima diljem svijeta održavaju se velike demonstracije protiv izraelskog genocida nad Palestincima. U Francuskoj je prošlog vikenda 150,000 ljudi prosvjedovalo protiv „reformi“ zakona o imigraciji koji se slavi kao „ideološka pobjeda“ fašistice Marine Le Pen. Radni sporovi i socijalni prosvjedi posvuda su u porastu. U Njemačkoj u utorak počinje šestodnevni štrajk strojovođa. Prosvjedi poljoprivrednika protiv vladinih rezova također se nastavljaju i šire Evropom.

Međutim, mnogi organizatori antifašističkih demonstracija bliski su strankama Bundestaga i imaju za cilj prosvjede podrediti vladi, politici establišmenta i državnom stroju. Pod „demokracijom“ podrazumijevaju obranu postojećeg poretka i jačanje tajnih službi, policije i vojske u koje su i same infiltrirane krajnje desničarske snage, a ne, kao većina prosvjednika, slobodu izražavanja, društveno blagostanje i mir.

Zbog toga su pozvali predstavnike Socijaldemokrata (SPD), Zelenih i Kršćanskih demokrata (CDU) da govore na prosvjedima i pokušali su na mnogim mjestima suzbiti osude vladine politike deportacije slične AfD-u. Isto se odnosi i na široko protivljenje genocidu u Gazi koji provodi Izrael, a koji je vlada kriminalizirala pod lažnom optužbom za antisemitizam. Palestinske skupine su izvijestile da su djelomično isključene iz demonstracija protiv AfD-a.

Slogani poput „Svi zajedno protiv AfD-a“ imaju za cilj sugerirati da stranke Bundestaga staju na stranu prosvjednika i da su saveznici u borbi protiv desničarske prijetnje. Ali u suštini pomak u desno dolazi od strane vladajuće klase.

Posljednjih su godina Sozialistische Gleichheitspartei (Stranka socijalističke jednakosti, SGP) i World Socialist Web Site detaljno dokumentirali kako su buržoaski političari svih slojeva sustavno učinili prihvatljivim krajnje desničarske pozicije, uključujući relativizaciju nacističkih zločina, od strane akademske zajednice i medija. AfD nije slučajan fenomen nego je namjerno izgrađen i prihvaćen kako bi se unaprijedio omraženi program proratne politike i socijalne štednje usmjerene protiv radnika.

Sve stranke u Bundestagu sada provode program AfD-a. Dok AfD na tajnim sastancima raspravlja o deportacijama, SPD, Zeleni i Slobodna demokratska stranka (FDP) prošli su tjedan donijeli takozvani „Repatriation Improvement Act“. Ova mjera dopušta masovno pooštravanje zakona o naturalizaciji i boravku što će rezultirati masovnim deportacijama. Podršku genocidu u Gazi, huškanje protiv muslimana i brzo ponovno naoružavanje Bundeswehra (Oružanih snaga), koji su središnji stupovi programa AfD-a, također je donijela njemačka vlada.

Snažne demonstracije protiv AfD-a pokazuju da ovaj pomak u desno ne dolazi od radnih ljudi, već od vladajuće klase. Ako AfD može postići izborni uspjeh, to je samo zato što su druge stranke duboko omražene i nema lijeve alternative. Nominalno „lijeve“ stranke – SPD, Zeleni i Lijeva stranka – međusobno se natječu u promicanju militarizma, socijalnih rezova i davanju daljnjih milijardi financijskih poticaja bogatima.

Ovo je međunarodni fenomen. Sve pseudo-lijeve stranke, poput Syrize u Grčkoj, Podemosa u Španjolskoj i Demokratskih socijalista Amerike (DSA), brane kapitalizam i utiru put najdesnijim snagama. Otvoreno krajnje desne vlade, poput one Mileia u Argentini i Meloni u Italiji, ne razlikuju se bitno od „socijaldemokrata“ Olafa Scholza ili „demokrata“ Joea Bidena u pogledu rata, socijalne štednje i napada na izbjeglice.

Vladajuća klasa posvuda pribjegava autoritarnim metodama vladanja jer se beskrajno bogaćenje oligarhije i politika rata za ponovnu podjelu svijeta ne mogu provesti demokratskim sredstvima. Genocid u Gazi pokazuje da vladajuća klasa pribjegava masovnim ubojstvima i fašističkim metodama.

U tim se uvjetima njemačka elita vraća svojim fašističkim tradicijama. Hitler nije izabran većinom, nego je na vlast doveden urotom buržoaskih stranaka, predstavnika gospodarstva i vojske. Za razliku od današnjeg AfD-a, on je vodio masovni pokret lumpen sitno buržoaskih elemenata, ali je na zadnjim relativno slobodnim izborima dobio tek nešto manje od trećine glasova.

Predsjednik Reicha Hindenburg, kojeg je SPD prethodno podržavao kao navodni bedem protiv fašizma, imenovao je Hitlera kancelarom Reicha u siječnju 1933. Dva mjeseca kasnije, sve buržoaske stranke dale su mu diktatorske ovlasti.

Leon Trocki i Lijeva Opozicija bili su jedini koji su razumjeli ovaj razvoj i suprotstavili mu se s progresivnom perspektivom. Izjavljivali su da je fašizam proizvod kapitalističke krize i da ga može zaustaviti samo neovisna mobilizacija radničke klase. Kapitalističkom barbarstvu suprotstavili su se programom socijalističke svjetske revolucije.

Danas su ove lekcije od goruće važnosti. Borba u savezu sa SPD-om, Zelenima i Lijevom strankom protiv AfD-a bila bi kao pokušaj istjerivanja đavla u savezu s Belzebubom. Upravo te stranke provode ekstremno desničarski program genocida, rata i nejednakosti i udvaraju se AfD-u. Oni to čine jer brane kapitalizam i zastupaju interese oligarha.

Kao što je World Socialist Web Site objasnio u novogodišnjoj perspektivi:

Sva priča o obrani demokracije i borbi protiv fašizma, a koja ignorira temeljno pitanje klasne i ekonomske moći – i, prema tome, priznaje nužnost mobilizacije radničke klase na globalnoj razini za svrgavanje kapitalizma – cinična je i politički nemoćna demagogija. Bogatstvo milijardera mora se eksproprirati, a gigantske korporacije moraju se transformirati, bez naknade velikim dioničarima, u javna poduzeća pod javnom kontrolom, kojima se upravlja na temelju društvenih potreba, a ne privatnog profita.

Ključni zadatak je razviti mobilizaciju protiv AfD-a u međunarodni pokret radničke klase protiv kapitalizma i opremiti ga jasnim socijalističkim programom i potrebnim političkim vodstvom. Za to se bore Sozialistische Gleichheitspartei i Međunarodni odbor Četvrte Internacionale (ICFI) na evropskim izborima. Podržite naš izlazak na evropske izbore! Krenite u borbu za socijalizam!