Na današnji dan prije dvije godine, 24. veljače 2022., američki imperijalizam i njegovi evropski saveznici uspjeli su isprovocirati Rusiju da izvrši invaziju na Ukrajinu. Washington, Berlin, London i Pariz dugo su pokušavali potaknuti sveopći rat s reakcionarnim nacionalističkim režimom Vladimira Putina, s ciljem podčinjavanja Rusije statusu polukolonije i učvršćivanja imperijalističke dominacije nad evroazijskim kopnom.

Rat je najkrvaviji u Evropi od masovnog pokolja u Drugom svjetskom ratu. Otprilike pola milijuna Ukrajinaca i deseci tisuća Rusa su masakrirani, a milijuni su bili prisiljeni napustiti svoje domove. Američki i njemački imperijalizam bezobzirno eskaliraju sukob uz krajnje zanemarivanje posljedica. To uključuje i skoru mogućnost nuklearne razmjene između SAD-a i Rusije, što bi dovelo u pitanje sam opstanak čovječanstva.

U izjavi objavljenoj samo nekoliko sati nakon ruske invazije pod naslovom „Suprotstavite se invaziji Putinove vlade na Ukrajinu i ratnom huškanju SAD-a i NATO-a! Za jedinstvo ruskih i ukrajinskih radnika!“, Međunarodni odbor Četvrte Internacionale (ICFI) odlučno je odbacio neprestanu propagandu koja izvire iz političkog establišmenta i medija koji sukob prikazuju kao „Putinov neizazvani agresorski rat“. Prema ovom lažnom narativu, ruski je predsjednik osmislio ukrajinski rat kao dio velikog plana za osvajanje Evrope. Samo ga je vojna sila mogla zaustaviti.

U stvarnosti, SAD je od 1990-ih nadalje vodio sustavne napore da proširi teritorij NATO-a prema istoku kako bi okružio Rusiju, kršeći obećanja dana staljinističkom režimu dok je raspuštao Sovjetski Savez. Zatim su, u veljači 2014., Washington i Berlin sponzorirali puč na Maidanu, krajnje desničarski pokret predvođen otvorenim fašističkim snagama koji je svrgnuo izabranog proruskog predsjednika Viktora Janukoviča i postavio prozapadni marionetski režim u Kijevu. Kao odgovor, Rusija je anektirala Krim nakon referenduma.

Analizirajući šire povijesne korijene sukoba, ICFI je napisao:

Sadašnji sukob s Rusijom rezultat je geopolitičke strategije koju su Sjedinjene  Američke Države provodile od raspada USSR-a prije 30 godina. Njegov cilj je bila globalna hegemonija SAD-a, koristeći vojnu moć da nadoknadi ekonomski pad. Ovo je bio izvor brojnih i beskrajnih serija ratova koje je pokrenuo SAD, uključujući invaziju i/ili bombardiranje Iraka, Somalije, Srbije, Afganistana, Libije i Sirije. Naravno, ova povijest ilegalnih ratova danas se ne spominje u medijima.

Protekle dvije godine u potpunosti su potvrdile ovu analizu. Primarni izvor eskalacije sukoba bio je američki imperijalizam, uz snažnu potporu Njemačke, Britanije, Francuske i Kanade. Imperijalisti su upumpali desetke milijardi dolara i eura vrijednog oružja velike snage u Ukrajinu kako bi potaknuli sukob, organizirali raspoređivanje desetaka tisuća dodatnih NATO trupa u istočnoj Evropi i zaprijetili svijetu prijetnjom nuklearnog rata protiv Rusije. Kod kuće su podredili sve aspekte društva vođenju imperijalističkog rata kroz golema povećanja vojne potrošnje, uništavanje socijalnih programa i otvoreno okretanje autoritarnim oblicima vladavine i političkim snagama krajnje desnice kako bi potisnuli narodnu opoziciju.

Dok opetovano proglašavaju svoju odlučnost u obrani „demokracije“, imperijalističke su sile blisko surađivale s fašističkim snagama u Ukrajini – političkim potomcima nacističkih suradnika tijekom Drugog svjetskog rata koji su sudjelovali u ratu za uništenje protiv Sovjetskog Saveza i Holokaustu.

Nema ničeg slučajnog u intimnom savezništvu između sila NATO-a i ukrajinskog vojnog i političkog establišmenta zaraženog fašizmom. On izražava stvarnost da je sadašnji sukob, poput rata nacista protiv Sovjetskog Saveza prije osam desetljeća, imperijalistički rat koji se vodi za pljačku, tržišta i geostratešku hegemoniju. Ova činjenica je naglašena jednoglasnim pljeskom kanadskog parlamenta i veleposlanika ostalih zemalja članica G-7 prošlog rujna veteranu Waffen-SS-a i nacističkom ratnom zločincu Yaroslavu Hunki.

Imperijalističke vlade nemaju ni trunke brige za „demokraciju“ u Ukrajini. U stvarnosti, oni namjeravaju dovesti Ukrajinu u svoju sferu utjecaja kao dio svoje težnje da rascijepaju Rusku Federaciju, zauzmu njene prirodne resurse i time se pripreme za vojni sukob s Kinom. U potrazi za ovom strategijom, oni su spremni boriti se do posljednjeg Ukrajinca, kao što pokazuju stotine tisuća pretežito mladih Ukrajinaca koje su žrtvovali na ratištu.

Procjene pokazuju da je čak 500,000 ukrajinskih vojnika ubijeno od početka rata, uključujući više od 100,000 u katastrofalnoj „ofenzivi“ 2023. koju su potaknule imperijalističke sile. Ravnodušnost imperijalista prema tako užasnom gubitku ljudskih života odražava se u njihovoj bezuvjetnoj podršci genocidu u Gazi koji provodi Izrael, gdje je više od 30,000 Palestinaca ubijeno u nešto više od četiri mjeseca oružjem koje je SAD isporučio krajnje desnoj Netanyahuovoj vladi.

Bezobzirna eskalacija rata s Rusijom u Ukrajini od strane imperijalističkih sila i njihovo neobuzdano podržavanje izraelskog genocidnog napada na Palestince razotkrivaju ono što „međunarodni poredak temeljen na pravilima“ – sačinjen od Bidena, Scholza i ekipe kao alternativa Putinovoj „brutalnosti“ – uistinu jest. Obrana globalnog hegemonijskog položaja američkog imperijalizma čija je ekonomska osnova postojano erodirala tijekom posljednjih desetljeća, može se poduzeti samo pribjegavanjem sve više barbarskim metodama koje nalikuju užasima proživljenim tijekom dva imperijalistička svjetska rata u 20. stoljeću.

Agresivna krvoločnost imperijalističkih država ne opravdava, a kamoli daje progresivan sadržaj politici Putinovog režima. Kao što je ICFI naglasio prije dvije godine:

Katastrofa koja je pokrenuta raspadom Sovjetskog Saveza 1991. ne može se spriječiti na temelju ruskog nacionalizma, potpuno reakcionarne ideologije koja služi interesima kapitalističke vladajuće klase koju predstavlja Vladimir Putin.

Putinov cilj u invaziji na Ukrajinu bio je i ostaje stvaranje najboljih uvjeta za postizanje dogovora s imperijalizmom. On odbija priznati postojanje bilo kakvih objektivnih procesa koji tjeraju imperijaliste da pokore Rusiju. Umjesto toga, kao što je pokazao u svojoj patetičnoj izvedbi u nedavnom intervjuu s fašističkim američkim novinarom Tuckerom Carlsonom, Putin i dalje vjeruje da je sve bio veliki nesporazum koji se može ispraviti putem pregovaračkog sporazuma između Washingtona i Moskve o podršci stvaranju „multipolarnog“ međunarodnog poretka.

Kao predstavnik korumpirane ruske kapitalističke oligarhije, koja se suočava s domaćim protivljenjem radničke klase i sve većim pritiskom imperijalističkih sila, Putin ne može priznati da rat ima objektivne uzroke. Za to bi bilo potrebno priznati ne samo bankrot njegova režima, već i katastrofalne rezultate obnove kapitalizma u Sovjetskom Savezu za ruske i ukrajinske radnike. Ovo bi priznanje podiglo avet erupcije društvene opozicije odozdo koja bi predstavljala daleko veću prijetnju ruskoj oligarhiji od prijetnje imperijalista.

Nerazrješiva proturječja globalnog kapitalizma pokrenula su novu ponovnu podjelu svijeta između velikih sila. Rat američkog imperijalizma protiv Rusije samo je jedan front u onome što se brzo razvija u treći svjetski rat. Ovaj sukob poprima oblik kontrarevolucionarne borbe imperijalizma da osigura svoje interese na račun svojih geopolitičkih suparnika i radničke klase u svakoj zemlji. Drugi ključni ciljevi Washingtona i njegovih evropskih saveznika su Iran na Bliskom istoku i, prije svega, Kina na Indo-Pacifiku. O izgledima rata s Kinom, koji predstavlja izravnu prijetnju hegemoniji SAD-a, više se ne raspravlja kao o mogućnosti, već prije kao o neizbježnosti.

Dvije godine nakon izbijanja rata SAD-a i NATO-a protiv Rusije, World Socialist Web Site poziva radnike diljem svijeta da se bore za trenutni prekid krvoprolića. To zahtijeva od radnika na međunarodnoj razini da program svjetske socijalističke revolucije suprotstave suludoj eskalaciji trećeg svjetskog rata od strane imperijalista.

Kao što je Međunarodno uredništvo WSWS-a primijetilo u svojoj novogodišnjoj izjavi:

Izgledi za čovječanstvo bili bi turobni da nije povijesno potvrđene činjenice da su proturječja koja tjeraju kapitalizam u uništenje također pokrenula uvjete za njegovo rušenje i reorganizaciju društva na novim i progresivnim, tj. socijalističkim temeljima. Potencijal za ovu reorganizaciju ukorijenjen je u objektivnom biću radničke klase. Klasna borba je sredstvo kojom se u praksi ostvaruje objektivna mogućnost socijalističkog preustroja.

Hitan zadatak na drugu godišnjicu rata SAD-a i NATO-a protiv Rusije je osvijestiti ovaj objektivni proces kod radnika diljem svijeta, tako da može poslužiti kao temelj za uspostavu međunarodnog antiratnog pokreta na čelu s radničkom klasom. Ovaj pokret mora ujediniti radnike u imperijalističkim središtima s onima u zemljama na meti američkih agresorskih ratova u proteklih 30 godina i radnike u Rusiji, Ukrajini i diljem bivšeg Sovjetskog Saveza.

Njihov zajednički cilj mora biti borba da se stane na kraj kapitalističkom profitnom sustavu koji je glavni uzrok nastojanja SAD-a i NATO-a da nametnu svoje interese Rusiji. Ova borba mora uključivati neumoljivo suprotstavljanje oligarhijskim režimima u Rusiji i Ukrajini kroz oživljavanje socijalističkih i internacionalističkih tradicija Ruske revolucije iz 1917. koju su predvodili boljševici.